Datum akcije: nedjelja, 23.07.2013.

 

Učesnici: Nikola Ćipović

 

Opis akcije:  Na samom izlazu iz kanjona Morače srećem auta sa upaljenim žmigavcima kako velikom brzinom žure kao Podgorici. Nastavljam put ka Kolašinu uz veliko čuđenje šta se dešava. Odjednom službenik MUP-a me zaustavlja i pita đe sam krenuo. Kad sam mu rekao da idem ka hotelu Bjanki rekao mi je da ću morati da se pomjerim sa puta i da čekam nekolko sati. Kad sam ga upitao šta se dešava , primijetio sam veliku nervozu i nisam dobio odgovor. Odlučujem da izađem iz svog automobila i u jednom momentu službeni automobil Policije prilazi meni i na radio vezi čujem da se desila katastrofa i da je potrebna pomoć mladih ljudi. Zaključavam na brzinu svoj auto i ulazim u auto službenika Policije koji baš nije bio raspoložen za priču. Kada sam oslušnuo njegov radio kod mene se javila potreba za odlaskom na to mjesto. U putu primijetio sam veliku nervozu kod njega i nisam dobijao odgovore na pitanja.  Uz rotaciju i brzu vožnju stižem na most. U prvom mahu mislio sam da ću doživjeti srčani udar. Opšta panika, jecaj, zapomaganje na mostu. Prve žrtve iznose se na most i ubacaju u auta, kombije i u vozila hitne pomoći. Stajem na liticu i uz jake povike da je pomoć mladih ljudi potrebna odlučujem da siđem dolje. Teren je dosta nepristupačan, kanapi su bili razapeti od vrha litice pa do kraja i to nam je olakšalo akciju spašavanja. Posle prvih 15 ljudi uspijam da dođem do stijene u koju je vjerovatno autobus udario. Beživotna tijela su bila na sve strane, uspijevam da smognem snagu i da nastavim dalje. Uspio sam da dođem do autobusa i moja pomoć se ogledala u okretanju ljudi nakon što su pripadnici policije i vojske vadili li ih iz autobusa. Teške scene i jecaji unesesrećenih ljudi su nešto što ćemo svi pamititi. Vremena za očaj nije bilo. Svi smo imali jednu zamisao i želju  da pokušamo da spasimo sve ljude. Pamtiću jedan momenat kad je jedna žena uhvatila me za ruku i pokušala da kaže hvala. Nisam siguran da je ona preživjela. Onako u šoku nastavljamo borbu za njihove živote. U jednom momentu okrećem se ka mostu i vidim dosta mladih ljudi kako nas snima i fotografise. Odlučujem se da izađem iz kanjona i počinjem svađu sa njima i tražim od njih solidarnost i pokušavam da ih nagovorim da siđu u kanjon jer nam je pomoć bila prijeko potrebna. Uz moj nagovor većina od njih odlučuje da siđe i nastavljamo borbu za njihove živote. Nakon što smo izvadili sva tijela iz kanjona nastaje evakuacija i postoji mogućnost da se svo kamenje obruši na nas koji smo ostali do kraja akcije. Primjećujem da se nešto čudno dešava. Mi koji smo smo zadnji ostali skupljamo se pod jedno drvo i čekamo da se evakuacija završi. Nadali smo se da se naš život neće završiti u kanjonu nakon akcije i uz pozitivnu energiju nastavljamo dalje. Sledeća akcija je bila prikupiti sve stvari unesrećenih ljudi i nastaviti put ka vrhu i izlasku iz kanjona. Pripadnici SAJ ulaze u kanjon i pomažu pri izlasku. Akcija je uspješno završena u 20h.Na mostu sam osjetio dosta pozitivne energije i sreće jer smo uspjeli da spasimo dosta života.Nakon određenog vremena uz pomoć lokalne policije dolazim do svog auta. Moja čudna priča se i tu ne završava jer nisam mogao da uđem u sopstveno auto. U brzini nakon izlaska iz auta zaboravio sam ključ u automobilu. Zaustavljam interventvni vod policije koji mi je učestvovao u spašavanju i daju mi predlog sačekam. Nakon njih zaustavljam vatrogasce, uzimamo čekić i razbijamo prozor od  mog automobila. Adrenalin je bio prevelik i nisam mogao da budem na tom mjestu.Nastavljam put ka Kolašinu i nakon ne prespevanih noći i pri povratku kući odlučujem se da postavim vijenac na mjesto nesreće i tako odam počast preminulim žrtvaama autobuske nesreće.

Jedno je sigurno, svi ljudi su dokazali hrabrost i ljubav prema čovječansvu i prema ljudima koji se nalaze u nevolji. Crna Gora je još jednom pokazala da na njenoj teritoriji žive plemeniti ljudi koji su spremni da rizikuju svoj život i pruže pomoć u teškim situacijama.Posebnu zahvalnost treba ukazati službenicima Policije, Specijalnoj jedinici, pripadnicima Vojske CG, svim ljudima iz Crne Gore, kao i stranim državljanima koji su se slučajno zadesili u momentu nesreće. Svi imaju pravo na život i naša je obaveza bila pomoći tim ljudima. Sekunda je bila značajna za dosta njih, i zahvaljuljući hrabrosti svih ljudi danas dosta porodica živi. Naša srca kucaju za vas.

 

NIKOLA ĆIPOVIĆ

Dosta rumunskih sajtova i portala posvetilo je ogromnu paznju  i zahvalnost Crnoj Gori i njenom narodu.Prenosimo vam ukratko sa jednog portala tekstove.

http://www.realitatea.net/marturia-cutremuratoare-a-unui-salvator-din-muntenegru-am-crezut-ca-am-avut-un-atac-de-cord_1213086.html